A kad će plaća?
Jeste li ikada dobili ponudu da iz većeg sustava prijeđete u manju firmu, za veći iznos plaće? Koji ključni razlog bi bio da se ovakva ponuda prihvati, a koji da se odbije? Radeći u velikom uhodanom sustavu bilo je svakakvih izazova, ali nikada nije bilo pitanje „kad će i hoće li plaća”…
Točno se zna kad dolazi.
Kod malih poduzetnika zna biti malo drugačije… Barem u početnim fazama.
Ako uzmemo za razmatranje malog poduzetnika sa 10-15 zaposlenih, čest je slučaj u takvom razvoju da se plaća ne isplaćuje redovno, nego se „skuplja za plaću“. Nerijedak razlog je neadekvatno upravljanje cash flow-om. Neki poduzetnici u ovome ne vide problem, već smatraju ovo „normalnim“, odnosno bolje reći ne vide dovoljno velik problem? U današnjim uvjetima tržišta rada?! Valja naglasiti da neke djelatnosti se mogu započeti kao samostalne tipa konzultant, knjigovođa, frizer, kozmetičar, ali neke u startu traže zapošljavanje tipa restoran, proizvodnja, visokogradnja, trgovina i slično.
Primjer iz prakse
Cjelokupne financije temelje se na parametrima kao što su vremenska vrijednost novca – rizik – povrat… A kakve bi to imalo veze sa plaćom ? Na idućem primjeru vidimo da ima:
- Osoba A radi za plaću od 1.200 € i isplaćuje se 2. radni dan u sljedećem mjesecu
- Osoba B radi za plaću od 1.400 € i ista se isplaćuje od 15-25-og u mjesecu, a ugovorena je 15-og za prethodni mjesec
Osoba B je sklonija riziku i prihvaća da plaća kasni, bitno da je malo viša, dok je osoba A „ziheraš“ i za njega ovih 1.200 ima veću vrijednost jer je percipira kao sigurnu, nego da ima 200 € više, ali da kasni i živi u neizvjesnosti. Dakle poslodavac u drugoj firmi plaća „premiju za rizik“ zbog nesigurne plaće. Za osobu A plaća ovog drugog je „viša“, ali za njega je njegova „veća“ iako je u nominali manja.
Potreba za sigurnošću je temeljna i svatko je ima. I mi koji smo otvorili vlastite obrte/firme težimo imati neke sigurnije poslove, mjesečne naknade i slično, tako da se treba staviti „u cipele zaposlenika“.
Zaključak i prijedlozi
Ako gledamo plaće mislim da je najrelevantnija ona Herzbergova 2-faktorska teorija motivacije. U današnje doba, složit ćemo se, sigurna plaća bila bi čisti „higijenik“, dok pamtimo razdoblje i da se radilo mjesecima bez plaća u 90-ima i početkom 000-itih, tada je za neke sigurna plaća bila i motivator.
Smatram da bi standardizacija isplate plaća u dogovorenom terminu trebala biti jedan od prioriteta u poslovanju, uz poboljšavanje upravljanja obrtnim kapitalom – cash flow, primarno radi sigurnosti i stabilnosti poslovanja, a onda i radi mira zaposlenih.
Jedno od rješenja može biti i korištenje dopuštenog prekoračenja, ako postoji neusklađenost priljeva i odljeva na mjesečnoj razni, ali ne da se prekoračenje iskoristi npr. za uplatu učešća za leasing.
Važno je imati na umu da je svaka osoba „svijet za sebe“, i u redu je da je netko ziheraš i da je netko skloniji riziku. U tom matrixu rizik-povrat svatko za sebe bira najbolju kombinaciju što se tiče izbora poslodavca i plaće. Ne postoji unaprijed definirana najbolja opcija, svatko za sebe ima svoju „najbolju“. Na poslodavcu je da sebi smanjuje rizike i potencijalno dobrog radnika ne izgubi zbog neadekvatnog upravljanja i neprepoznavanja problema.
