Provedba EU projekata podrazumijeva metodu nadoknade, što znači da svaki trošak mora nastati i biti plaćen od strane korisnika kako bi se tražila sredstva za povrat. Drugim riječima, to znači da bi kompletna financijska konstrukcija trebala biti zatvorena. Korisnik mora imati slobodna novčana sredstva iz poslovanja ili realizirati projekt uz podršku poslovne/razvojne državne banke (HBOR).

Korisnik se susreće sa određenim pravilima postavljenima od strane Posredničkog tijela (koje odobrava sredstva) i banke. Svaka institucija ima svoja pravila i uvjete koji nisu nužno isti.

Usklađenost s pravilima Posredničkog tijela

Davatelju sredstava je važno da projekt udovoljava pravilima poziva te da se realizacijom postižu određeni ciljevi i pokazatelji usklađeni sa strategijom EU kao što su:

• smanjenje zagađenja
• povećanje konkurentnosti digitalizacijom
• povećanje energetske učinkovitosti
• jačanje otpornosti

Budući da je korisnik prilikom prijave na natječaj upoznat s uvjetima i pravilima, pretpostavlja se da je osigurao sredstva. U suprotnom, ne bi započeo projekt.

Usklađenost s uvjetima banke

Banka se ne fokusira na šire ciljeve i doprinose, već razmatra provedivost projekta s aspekta cjelokupnog poslovanja. Ima li korisnik adekvatna sredstva i kreditnu sposobnost? Je li “cash flow” dostatan za nesmetano poslovanje? Jesu li pokriveni ključni rizici? Ima li korisnik solidan instrument osiguranja?

Poslovni planovi i studije koje se obično rade pri prijavi projekta često nisu usklađene sa zahtjevima bankara, budući da ne razrađuju dovoljno detaljno likvidnost. Sastavni dijelovi likvidnosti projekta i društva općenito uključuju između ostalog proračun obrtnih sredstava, CAPEX i analize osjetljivosti koje banke inače traže prilikom utvrđivanja kreditne sposobnosti i prihvatljivosti kreditiranja.

Najveći izazov u praksi predstavljaju projekti ruralnog razvoja gdje se na relativno skromno poslovanje s pogleda prihoda i zarade, dobiju relativno velika bespovratna sredstva, primjerice: prihodi iznose 40.000 EUR, a grant 200.000 EUR.

Nerijetko unutar natječaja i Ugovora o dodjeli sredstava postoji mogućnost predujma do 50 % sredstava, ali zauzvrat se zahtijeva bankarska garancija za predujam. Iako se može doimati da je platežna, zapravo se radi o činidbenoj garanciji, budući da se istom osigurava korisnikova činidba kupnje i plaćanja onog što je predviđeno bespovratnim sredstvima. Premda je navedena garancija proizvod nižeg stupnja rizika, banke je nerado odobravaju, obzirom da gube kontrolu nad isplatama. Za razliku od namjenskog kredita pri čemu banka provjeri dokumentaciju i usklađenost s projektom te sama isplati sredstva dobavljaču, pri izdavanju garancije postoji rizik od nenamjenskog korištenja.

Banke obično traže vlastito učešće, pa se često nameće pitanje: “Smatra li se grant vlastitim sredstvima ili ne?”. U praksi se grant tretirao kao “quasi” učešće te banka odlučuje kako će isti tumačiti, no svakako je poželjno imati na raspolaganju određeni iznos “čistih” vlastitih sredstava pored granta.

Prednost podizanja kredita za banku je mogućnost kontroliranja isplata i ugovaranja povrata sredstava u kreditnu partiju, pri čemu ističemo HBOR-ovu posebnu liniju za EU projekte koju karakterizira veća fleksibilnost, ali i detaljnija obrada koja duže traje.

Primjer 1

Socijalni projekt od 200.000 EUR uz 100 % sufinanciranje koji se provodi u 4 jednake tranše (trošenja ZNS-a po 50.000 EUR) predstavlja idealan scenarij te bi u ovom slučaju od banke bilo dovoljno tražiti samo 50.000 EUR revolving kratkoročnog kredita. Nakon utrošenih 50.000 EUR i povrata u partiju, revolving iznos se oslobađa te se zapravo 3 puta ponavlja isti iznos pa banka obrtajem “izvrti” 200.000 EUR. Iz navedenog slijedi da je kod manjih projekata s velikim obrtajem prikladan revolving način korištenja, ipak uz napomenu da sve ovisi o konkretnom slučaju.

Primjer 2

Ruralni projekt u iznosu od 500.000 EUR, u 3 ZNS-a uz stopu financiranja 80 %, pri čemu se prihvatljivi troškovi realiziraju na sljedeći način: 200.000 EUR + 200.000 EUR + 100.000 EUR. Nakon prvih 200.000 EUR, ostvaruje se povrat u iznosu od 160.000 EUR pomoću kojih korisnik dalje plaća druge troškove. Uz dodatna sredstva od 40.000 EUR, saldo kredita iznosi 240.000 EUR. Nakon drugog povrata od 160.000 EUR, 100.000 EUR je namijenjen zadnjoj tranši troškova, dok se 60.000 EUR vraća u kreditnu partiju, pa saldo kredita iznosi 180.000 EUR. Pri povratu zadnje tranše od 80.000 EUR ista se vraća u kredit te saldo za povrat kredita sada iznosi 100.000 EUR. Racionalnim upravljanjem, pomoću zaduženja kod banke se uz 240.000 EUR može realizirati projekt vrijednosti 500.000 EUR uz 80 % sufinanciranja. Dodatno se može ugovoriti 240.000 EUR revolving korištenja s bankom, pa se 160.000 EUR može namijeniti kreditu. U tom slučaju, banka vrši sva plaćanja iz kredita. Ukoliko se ne ugovori revolving, ista situacija neće biti moguća jer sukcesivno korištenje ne podrazumijeva obnavljanje iznosa koji je iskorišten.

• Davatelj bespovratnih sredstava i banke nemaju isti pogled na projekt, poslovanje i ciljeve
• Prije same prijave projekta, treba sagledati mogućnost provedbe i financiranja jer dodjela bespovratnih sredstava ne rješava problem realizacije projekta
• Važno je imati rezerve iz poslovanja namijenjene provedbi projekta
• Osim projekta i prijavitelja, banka provjerava konzultanta (koji provodi isti) te dosadašnje reference
• Kad god je moguće, nastojati kroz korištenje “izvući” maksimum, kako bi se smanjila izloženost banke, bez ugrožavanja likvidnosti projekta
• EU projekt sagledati u kontekstu cjelokupnog poslovanja i korisnosti za poduzeće; ispravan način razmišljanja podrazumijeva da bi se projekt svejedno proveo i bez EU poziva, ali s istim će razdoblje povrata biti brže
• Bitno je napraviti detaljan poslovni plan koji razrađuje cjelokupno poslovanje, uključujući i likvidnost poslovnog subjekta