Paušalni dohodak se računa prema formuli na način da se od maksimalnog iznosa primitaka u razredu odbije 85% porezno priznatih izdataka (rashoda), a ostatak od 15% je zapravo dohodak. Već na prvi pogled je vidljivo da se radi o poreznoj logici koja služi za određivanje paušalnog poreza i ista ne odražava poslovnu logiku. Pregled razreda vidljiv u donjoj tablici uz napomenu kako se u prvoj godini porezni razred utvrđuje alikvotno broju mjeseci rada, počevši od prvog sljedećeg u mjesecu. Primjerice, ako je netko počeo raditi 20.05., za potrebe poreznog izračuna računa se kao da je radio 7 mjeseci. Ako je u tom periodu ostvario primjerice 26.000 EUR primitaka, on nije u razredu od 19.900-30.600 €, već se dijeljenjem prosječnog mjesečnog prihoda i množenjem sa 12, dođe do „zamišljenog“ priljeva od 44.500 € i po tom kriteriju spada u predzadnji razred od 40.000-50.000 € i plaća 225 € po kvartalu, a ne 137,70 €.

Obrtnik paušalist vodi Knjigu prometa i za porezne svrhe, evidentira samo naplaćene račune ili fiskalizirani promet, ovisno o djelatnosti. Prednost ili mana, ovisno o situaciji, je što ovakav oblik nema nikakve porezno priznate izdatke i ne može odbijati PDV kao pretporez. Budući da su svi izdaci određeni unaprijed, paušalno su priznati u visini 85% najvišeg razreda u kojem se poduzetnik nalazi. Dakle, intencija Porezne uprave je maksimalno pojednostavniti izračun, pa polazi od primitaka od kojih se oduzmu zamišljeni izdaci i dobije zamišljeni dohodak. Lako je zaključiti da će iz ovako siromašnog seta podataka biti teško odrediti suštinsku kvalitetu poslovanja, a to je ono „što ostaje vlasniku“ od čega živi i eventualno, da se može zadužiti.

Budući da porezna prijava u vidu PO-SD obrasca banci ne daje dovoljno relevantnih i dokazivih informacija o samom bonitetu da bi se nedvosmisleno mogla odrediti formula za izračun (kod zaposlenih je to plaća, kod dohodaša stvarni dohodak kao razlika između primitaka i izdataka), banka se suočava s problemom određivanja kreditne sposobnosti. U nastavku dva primjera pojašnjenja problema.

Primjer A

Poduzetnik samozaposlen u djelatnosti consultinga ili digitalnog marketinga je ostvario 36.000 € primitaka. Iako ovisi o situaciji, u većini slučajeva, ova djelatnost se može raditi iz vlastitog doma bez poslovnog prostora, a osim doprinosa izdaci mogu biti neke stručne pretplate na časopise, aplikacije, edukacije i slično. Ako procijenimo ukupne izdatke na 6.000 €, vlasniku ostane 30.000 €, podijeljeno sa 12, to čini 2.500 € mjesečno. Ako oduzmemo i 1.000 € za životne troškove, rata bi mogla biti barem 1.000 € (zanemarujemo obiteljski status radi jednostavnosti).

Primjer B

Poduzetnik sa sezonskim štandom u turističkom mjestu koji radi od 15.06-15.09. i prodaje artikle za plažu je također ostvario 36.000 € primitaka. Odmah primjećujemo da su izdaci za ovu djelatnost puno veći od prethodnog primjera. Barem 20-25% iznosi nabava robe, uz plaćanje najma, režija i jednog dodatnog zaposlenika ako se radi 2 smjene. U slučaju da ima zaliha robe, velik broj računa i inventura, vjerojatno će trebati i knjigovođa. Izdatak za dodatnog radnika je minimalno 6.000 €, za nabavu robe 7.200, za najam i ostale troškove minimalno 8.000 €, pa kad sve zbrojimo ukupni izdaci iznose 21.200 €. Stvarni dohodak je 14.800 €, podijeljeno sa 12, mjesečno iznosi 1.233,33 €. Ako oduzmemo minimalne troškove za život, ne ostane skoro ništa.

Oba klijenta imaju istu poreznu prijavu u smislu prometa, ali dijametralno suprotnu suštinsku zaradu. Kako da se banka onda postavi? Idealno bi bilo za svakog klijenta napraviti posebnu analizu i dobiti približno realnu sliku, kao što je prikazano u prethodnim primjerima. Međutim, banke teže standardizaciji procesa te se oslanjanju na aplikacije umjesto na ljudsku prosudbu, pogotovo u segmentu građana. Nadalje, posebne analize bi zahtijevale dodatne obuke i ulaganja, a proces bi bio podložan slobodnim tumačenjima i netransparentnosti. Segment manjih poduzetnika se inače smatra rizičnijim, pa personalizacija procesa nije izgledno rješenje.

Ako banka postavi „treshold“ da je 50% ili 60% ukupnih primitaka dohodak, kažnjava klijenta A, a nagrađuje klijenta B. Po „defaultu“ u takvom scenariju banka riskira više sa klijentom B, pa zaključujemo da se ni bankama nije lako postaviti.

Možda bi srednje rješenje bilo napraviti tresholde na bazi iskustva po djelatnostima, primjerice odvojiti intelektualne usluge, usluge u građevini, trgovini i prijevozu i slično.
Znajući bankarsku logiku, radije će se dopustiti gubitak XY% potencijalno dobrih i urednih klijenata, nego prihvatiti gubitak potencijalno kreditno nesposobnih klijenata. Treba naplatiti puno urednih klijenata kako bi se pokrio jedan gubitak neurednog.
Po objavi promjena potaknutim smjernicama HNB-a 01.04.2025., ispitat ćemo kreditne politike i analizirati kako su banke odlučile određivati kreditnu sposobnost za paušaliste. Za sada, ostajemo na ovom teorijskom pojašnjenju sa primjerima.