Obzirom na djelatnost, uzimamo za primjer veće poduzeće sa 60 plovila u najmu. Obično, polovina plovila su vlastita, financirana kombinacijom vlastitih sredstava i većinom leasinga, ali i kredita banaka. Ostatak flote čine plovila „charter managementa“, što znači da manja poduzeća uzimaju plovila (obično na leasing) i predaju na upravljanje većem poduzeću. Upravljanje podrazumijeva operativu i prodaju za koje se zauzvrat plaća provizija po ostvarenom prihodu. Kompanije uglavnom nastoje imati sve vrste plovila u ponudi (jedrilice, jahte, katamarani), a neke su specijalizirane da predvode u odabranom segmentu.

Veća poduzeća često imaju zastupstva stranih partnera, koji su zapravo vrsta agencija s izvorom informacija. Slijedom navedenog, a ovisno o situaciji vlastite flote, ponekad prodaju postojeća, a zatim obnove flotu drugim plovilima. Upravo kod prodaje plovila koja su još u vlasništvu, može nastati pozitivna razlika u likvidnosti.

U opisanom slučaju kompanija je obveznik HSFI (Hrvatski standardi financijskog izvještavanja).
Poglavlje Prihodi, točka 15.42 glasi: „Prihod ili rashod od prestanka priznavanja pojedine dugotrajne materijalne imovine utvrđuje se tako da se od neto zaračunatog iznosa (ili fer vrijednosti u slučaju zamjene) oduzme knjigovodstvena vrijednost ove imovine. Ovaj prihod ili rashod klasificira se kao ostali prihodi i ostali rashodi i priznaje se na neto osnovi“.
Primjeri evidentiranja prodaje broda (ispravno se voditi po neto načelu)

1. Prodaja broda po neto načelu
   Nabavna vrijednost broda je 200, a dosada je amortizirano 100. Dakle, knjigovodstvena vrijednost iznosi 100. Ako je prodaja izvršena po cijeni od 120, poduzeću na račun sjeda 120. Međutim, u prihod se knjiži samo neto razlika od 20, dok se sa preostalih 100, knjigovodstvena vrijednost svodi na 0. Zaključno, knjiži se prihod od 20.
2. Prodaja po bruto načelu
   Uz primjenu istih elemenata iz 1. primjera, knjižimo potraživanje i prihod od 120 (pri čemu zanemarujemo PDV zbog jednostavnosti). Istovremeno, isknjižavamo dugotrajnu imovinu i knjižimo neamortiziranu vrijednost. U opisanom slučaju, puni prihod iznosi 120, a trošak amortizacije 100, na što smo navikli budući da je amortizacija negotovinski trošak. Za novčani tok, ovo je transparentniji prikaz, ali isti nije ispravan jer se poduzećima „napuhuje“ prihod koji je osnova za doprinose, parafiskalitete i slično.

Budući da se u ovom slučaju radilo o prvom kvartalu 2021., kada je Vlada tek razmatrala popuštanje mjera, vladao je prilični pesimizam. Predmetna kompanija, koja se vodila po neto načelu prodaje brodova, je kao prilog banci uz predaju zahtjeva, poslala kompletnu tablicu svih prodanih brodova zadnjih 6 godina. Iz priložene tablice se točno vidjela razlika „nevidljive“ amortizacije, jer smo ustanovili da je dobit dojam, a stanje na računu stvarnost. Uz kvalitetnu argumentaciju, obrazloženje nije uvaženo, a razlog tomu je što postojeća akumulacija po formuli „dobit +amortizacija“ temeljem GFI ne omogućava urednu otplatu. Uvažavajući prednost neto načela kojim se navodno „ide na ruku“ poduzetnicima, mislim da je iskazivanje po bruto načelu objektivnije i realnije. Iako se ne bi trebalo primjenjivati, može se uzeti u obzir za analitičke svrhe i projicirati „zamišljeno“ evidentiranje kako bi se dobila šira slika.
Konkretne brojke poduzeća u primjeru (2016.-2021.) za prodane brodove su iznosile 12,3 mil. HRK, a knjigovodstvena vrijednost u trenutku prodaje 7,8 mil. HRK. Dakle, u prihodima je iskazana samo neto razlika od 4,5 mil. HRK, a na račun je sjelo 12,3 mil. od prodaje. Zar nije logično da se navedeno uzme u obzir? U pravilu, postoji obrnut problem; dobit koja se ostvarila ne prati stanje računa, pa se postavlja pitanje: “Koliko je prihod realan?“. U ovom slučaju je sve naplaćeno, ali se ne priznaje?!

Iz računovodstvene perspektive, prihod od prodaje se knjiži u ostale prihode, što nije sporno. Međutim, za analizu je važna suština. Kompanija iz primjera je od 2016. do prvog kvartala 2021. prodala 14 plovila što je otprilike 2,5 broda godišnje. Postoje li argumenti da se za analitičke svrhe, prihod od prodaje vodi kao redovni? Mislim da ima, jer ako je proteklih 6 godina zaredom evidentiran prihod od prodaje, je li zaista izvanredan? Izvanredni prihod bi trebao biti onaj koji se u najmanju ruku ne događa svake godine. Naravno da ima argumenata za obje strane, ali treba razmotriti i ocijeniti svaki slučaj zasebno.

Potrebno je uvažiti specifičnosti svakog poslovnog modela i uzeti u obzir kontekst djelatnosti. Osobno mislim da bi se trebalo držati načela „prevage suštine nad formom“ pa prihode i troškove sagledavati po svojoj pojavi i prirodi nastanka, a ne kroz pravila evidentiranja u bruto bilanci. U charter turizmu, a posebno većim poduzećima, je navedeno dodatna prednost jer spomenuti sektor generalno muči profitabilnost. Što je više djelatnosti i vrsti prihoda, poslovanje je manje rizično.